GDJE SU NESTALE OZBILJNE NOVINE?

Bismo li mogli voditi normalan život kada ne bismo u novinama pročitali koji su dijetalni trikovi slavnih, kako je moguće da HTV ostane bez prijenosa utakmice Ukrajina – Hrvatska, ili kako je Madonna prva žena koja će platiti milijunski razvod? Ukoliko bismo bez takvih informacija još nekako i mogli preživjeti, vjerojatno bi nas dokrajčilo da ostanemo uskraćeni za dragocjene informacije poput onih o tome da se Jodie Marsh ljubila s curom čije je ime urezala na glavu, da je Ceca od Arkana dobila ogrlicu od 500.000 eura, ili da se u Big Brother kući stvaraju nove prisne veze – naime, Rina Moniki depilira guzu, a Ornela hvata Beti za grudi.

Izgleda kako danas vlada uvriježeno mišljenje kako je život građana bez tih i sličnih informacija naprosto nemoguć, jer kako drukčije objasniti činjenicu da su najprodavanije dnevne novine u Hrvatskoj, ni manje ni više nego “24 sata”, koje su nepresušni izvor životno važnih informacija, među koje spada i nedavna naslovna vijest – bivši stanar BB kuće Saša Tkalčević postao je djed! Ne znam za vas, ali meni je ta vijest jednostavno upotpunila dan.

OK, “24 sata” su senzacionalističke novine, koje se s tim epitetom dobro nose, takav nastup njeguju i od njega ne odustaju. Ukoliko nekoga ne zanima senzacionalizam i želio bi čitati ozbiljne novine, slobodno se može okrenuti drugim proizvodima na našem tržištu, poput “Jutarnjeg lista” ili “Večernjeg lista”, zar ne? Istina, te nas novine neće obasuti senzacionalističkim vijestima, ali će nas zato uredno, uz zabrinjavajuću vijest o tome da je svaka hrvatska obitelj dužna 100.000 kn, obavijestiti i o tome da je Madonna prva žena koja će platiti milijunski razvod! Možemo li onda govoriti o ozbiljnim novinama, ili je i ovdje ipak riječ o tabloidizaciji?

Što zapravo znači tabloidizacija novina? Za Wienera i Picarda, to je “izravni rezultat komercijalizacije medija, najčešće pod utjecajem oglašivača koji žele doprijeti do brojnije publike. Počela je prije jednog stoljeća, kada su novine počele dodavati rubrike, kao što su sport, zabava, ilustracije, senzacije. Proces je doveo do proizvodnje vijesti gledajući jednim okom na prodavanost”.

Zato nas danas i “ozbiljne” novine, nakon početnih stranica na kojima se nalaze najvažnije vijesti dana (naravno, uz brojne reklame), zatrpavaju raznoraznim informacijama iz svijeta zabave, showbizza, sporta i sličnoga. To je razlog zbog kojeg danas u novinama imamo slučajeve da se čak i ozbiljnim temama ne pristupa profesionalno, već senzacionalistički, pa se nedavno jedan dan, zbog krize na Zagrebačkoj burzi, proglasio najgorim danom u povijesti, a da pri tome nitko ne zna u potpunosti o čemu se zapravo radi.

Najgore od svega jest to što danas sve novine počinju slijediti takav trend, čime razlike između tabloida i “ozbiljnih” novina iz dana u dan sve više nestaju, a teorijski jasne definicije novina više ne postoje. Ne znam u kojem je točno trenutku počelo prevladavati mišljenje da novine najviše prodaju senzacija, skandal i žutilo. Ne znam kada su informacije iz privatnih života slavnih i “slavnih” postale toliko važne da mogu dospjeti na stranice novina koje se smatraju ozbiljnim. Međutim, znam da se danas upravo takve novine najviše čitaju.

Stoga se, samo od sebe, nameće pitanje tko je kriv za tabloidizaciju. Jesu li zaista krivi samo mediji, ili je kriva i publika? Objavljuju li novine takve vijesti kako bi povećale prodaju i na taj način tjeraju čitatelje da ih sve više i više čitaju? Ili čitatelji žele takve vjesti, pa time tjeraju novine da ih objavljuju? Čini mi se da je odgovor na to pitanje teško pronaći kao i odgovor na pitanje je li prvo bila kokoš ili jaje. Međutim, činjenica je da taj odgovor više ni nije jako bitan jer je tabloidizacija, bez obzira tko je za to kriv, postala nešto od čega se nemoguće obraniti.

Imaju li ozbiljne novine uopće šansu u današnjem okruženju? Danas kada živimo ubrzanim tempom, praćeni neizmjernim stresom, pitanje je imamo li uopće potrebu za ozbiljnim novinama? Možda je jednostavnije nakon napornog dana uzeti “24 sata”, “Gloriju” ili nešto slično, i čitati o neobaveznim stvarima, opuštajući se, pri čemu se malo i zabavimo i nasmijemo. Možda dio ljudi to stvarno želi, ali ja ne želim. I znam da ima još ljudi koji tako misle. Znam da ima dosta ljudi koji žele imati mogućnost pročitati barem jedan ozbiljan informativni list, oslobođen kataklizmičnih i senzacionalističkih vijesti, koji je lišen informacija iz privatnih života domaćih wannabe celebrityja. Možda bi se njegovom pojavom otvorio put za više takvih proizvoda, čime bismo se možda vratili na trag kvalitetnom novinarstvu koje je, barem tako izgleda, bilo prisutnije u doba naših baka i djedova, nego što je to danas.

A do tog povijesnog trenutka preostaju nam samo dvije opcije. Jedna je da bojkotiramo sve novine i time jasno damo do znanja kako želimo da nam se vrate kvalitetne novine. Druga je da se jednostavno prepustimo valu tabloidizacije i senzacionalizma, svakodnevno uživajući u novim informacijama poput onih iz Big Brother kuće. Ukoliko se odlučimo za ovo zadnje, barem ćemo se dobro zabaviti i otići na spavanje sretni jer nemamo samo mi teške životne probleme, a apstraktne probleme vezane uz hrvatsku i svjetsku politiku, probleme gospodarstva i nezaposlenosti, mafiju i sl., ostavit ćemo nekom drugom. Mi ionako tu ne možemo ništa promijeniti, pa zašto se onda time uopće baviti, zar ne?