UVJERENJA KAO IZUMRLA VRSTA?

Zamislite slijedeću situaciju: završili ste novinarstvo, ponosno držite u ruci svoju diplomu, mladi ste i nadobudni i s nestrpljenjem iščekujete svoj prvi pravi posao u nekim ozbiljnim novinama gdje ćete moći pokazati svoj neizmjeran talent. Kad ono, prva ponuda stiže iz tabloida, za kojeg ste uvijek govorili da nikada nećete u njemu raditi. Međutim, nudi vam se jako dobar ugovor, koji obećaje dobru zaradu i veoma veliku mogućnost napredovanja. Biste li prihvatili ponudu ili ne?

Pogledajmo još jednu situaciju: mladi momak, rođen i odrastao u Splitu, pravo splitsko dite i hajdukovac u srcu. Dobar nogometaš, velika nada, svijetla budućnost. Jednog dana dobije ponudu iz Dinama, ljutog Hajdukova protivnika i na njemu je da odluči hoće li ostati u Hajduku ili će prijeći u Dinamo. Što mislite, treba li otići ili ostati?

Kako bih do kraja dočarala ono što pokušavam reći, pogledajmo još jedan primjer. Veoma talentiran odvjetnik, koji je od malih nogu maštao kako se bori za pravdu i istinu, nađe se u situaciji da treba zastupati osobu u čiju je krivnju uvjeren. Treba li prihvatiti takav slučaj? Treba li prijeći preko svojih uvjerenja, jer svaka osoba ima pravo na obranu?

Jednom sam čula tezu da su pravi profesionalci oni koji svoju dužnost obavljaju objektivno, nepristrano i neovisno o prosudbi i mišljenju javnosti i vanjskih pritisaka i bez predrasuda.

Dakle, dotični bi momak iz Splita trebao prijeći u Dinamo, ukoliko mu nudi bolji ugovor i veću mogućnost napredovanja, pri čemu ne bi trebao osjećati grižnju savjesti. Također se ne bi trebao obazirati na to što će ga cijeli Split prekrižiti za vijeke vjekova, obilježavajući ga kao najgoreg izdajicu, jer njegov prelazak u redove najljućeg rivala predstavlja izdaju voljenog kluba i sugrađana. Ipak je on profesionalac, kojemu je zadatak da dobro igra nogomet, ma gdje to bilo.

Isto tako, odvjetnik bi trebao pokušati pravim izborom dokaza obraniti i osobe počinitelje nemoralnih djela, jer on je profesionalac. Njegova je zadaća pomoći okrivljenom, a čovjek mu se lijepo obratio za pomoć. Isti taj odvjetnik svoj talent mora pokazati braneći običnog nevinog građanina, jednako kao i braneći najgoreg kriminalca koji iza sebe ima dugačak popis kaznenih djela. Njemu je zadatak da pobjedi u slučaju kojeg vodi i da dokaže nevinost svoga klijenta, bez obzira što će taj isti možda već sutra uraditi istu gadariju koju je već napravio, ili još i goru.

Dakle, logičnim slijedom događaja dolazimo do zaključka da bi i novinar trebao prihvatiti posao u tabloidu, iako se to možda protivi nekim njegovim uvjerenjima. Jer, on je profesionalac, a glavna mu je zadaća da piše dobre tekstove.

Izvršni urednik “24 sata”, Zoran Turković, rekao je da dobar novinar mora svugdje napraviti dobar posao, bilo u tabloidu, ili u ozbiljnim političkim novinama, bilo pišući tračeve ili ozbiljne političke komentare na aktualne događaje. Ali što je sa sustavom vrijednosti i principima koje svatko od nas ima?

Ukoliko osoba u poslovnoj karijeri odluči zanemariti neke svoje principe, postavlja se pitanje gdje je tome kraj? Kako postaviti granicu preko koje se ne smije ići? Kada stati? Koje principe zanemariti, a koje ne? Kada je pravo vrijeme za reći: “Ne, sad je dosta!“? Jer, kad se jednom počnu praviti ustupci, neminovno dolazi do domino efekta, i uvijek možete ići još malo dalje… pa još dalje… I tako unedogled. Dok se ne osvrnete i shvatite da ste pregazili sve one principe za koje ste se u početku grčevito borili i koje ste gorljivo branili.

Stoga se zapitam bih li ja to mogla? Ne tako davno bez imalo susprezanja rekla bih da nikada ne bih mogla takvo nešto napraviti. Tada sam rekla sama sebi da nema šanse da bih ikada prihvatila posao u tabloidu i pisala o broju djece koje Angelina Jolie i Brad Pitt namjeravaju posvojiti u bliskoj i dalekoj budućnosti i sličnim temama, već da želim pisati isključivo o temama koje su relevantne za širu javnost i koje mogu utjecati na kvalitetu života ljudi koji to budu čitali, a sve u svrhu istine, istine i samo istine.

Međutim, poučena nedavnim događajima u kojima su novinari zbog onoga što rade pretučeni, ili čak ubijeni, dođe mi da se zamislim i preispitam svoja uvjerenja. Nisam sigurna da sam spremna staviti svoj život na kocku kako bih pokušala razotkriti ulazi li crnogorska mafija u hrvatsko podzemlje i tko stoji iza šverca duhana. Previše volim i cijenim svoj život i život ljudi koji su mi bliski i voljela bih da mogu prošetati ulicom u svako doba dana, bez da strepim hoće li me zaskočiti nekakav luđak kojem sam stala na žulj i opaliti mi par metaka u čelo. Ne, hvala.

Ali isto tako nisam spremna ni pogaziti svoja uvjerenja i stavove. I što mi onda preostaje? Onog trena kada ne budem morala spavati s oba oka široko otvorena, sa zadovoljstvom ću za svoje buduće radno mjesto izabrati jedan ozbiljan i kvalitetan politički list. A do tada ću ipak pokušati obraniti barem većinu svojih uvjerenja birajući one ogranke novinarstva koji su što je dalje moguće od senzacionalizma.

<!– @page { size: 21cm 29.7cm; margin: 2cm } P { margin-bottom: 0.21cm } –