SUMRAK ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA?

Surfajući nedavno Internetom naišla sam na podatak kako je nedavno predstavljena knjiga „Istraživačko novinarstvo“ prof. dr. Inoslava Beškera i mr. Orlande Obad i skupine suradnika. U tekstu je navedeno i nekoliko primjera lažnih vijesti iz knjige, a moju pažnju je posebno privukao onaj o talijanskoj novinarki Mileni Gabanelli. Ona je u TV prilogu na RAI 2 objavila priču kako je u podrumu u Borovu naselju vidjela srpsku djecu koju su pobili ustaše, ali ih nije snimala, jer je mislila da su to već svi novinari snimili i jer je bilo mračno te noći. Bešker podsjeća da je Reuters demantirao svoju vijest o pokolju srpske djece u Vukovaru. Međutim, tek nakon niza prestižnih nagrada i ignoriranja ove teme, Gabanellijeva je priznala da se te reportaže „pomalo stidi“ jer je bez provjere proslijedila informaciju koju je dobila od Željka Ražnjatovića Arkana.

Ponukana time odlučila sam napisati post o vjerodostojnosti izvora u novinarstvu, koja, čini mi se, polako sve više postaje upitna.

Problem vjerodostojnosti izvora posebno je važan u istraživačkom novinarstvu, grani novinarstva koja bi trebala biti kraljica svih ostalih razina novinarstva. Istraživačko novinarstvo je ono koje “kopa ispod površine”. Istraživački novinari ne izvještavaju samo o onom što se dogodilo, oni nisu puki promatrači. Oni najčešće nastoje otkriti i pružiti informacije koje netko nastoji spriječiti, informacije koje pojedinac, organizacija ili tijelo vlasti nastoje skriti od javnosti.

Istraživački novinar stoga ne traga samo za uobičajenim, nekontroverznim informatorima, već za onima koji znaju uznemirujuće tajne i ljuti su ili uznemireni dovoljno da bi mu ih otkrili. 

Baš u tome se krije prvi problem kada se govori o vjerodostojnosti izvora. Naime, izvor informacija s jedne strane može biti osoba koja želi ukazati na nepravdu ili kriminal, osoba kojoj je motiv pravednost. U tom slučaju vjerodostojnost izvora ne bi trebala biti previše upitna. Najbolji primjer za to je slučaj Ankice Lepej, koja je 1998. godine novinarki Orlandi Obad odala podatke o tajnim računima Ankice Tuđman, supruge tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Takve „vrste“ izvora spremne su riskirati vlastitu sigurnost, ukoliko pri tome mogu utjecati na raskrinkavanje kriminala i kriminalnih radnji u svojoj sredini.

Međutim, nerijetko su izvori informacija osobe koje se žele osvetiti onima koji su ih smijenili, gurnuli u stranu ili onemogućili u korištenju određenih povlastica. U tom slučaju je, upravo zbog pogrešnog motiva, prikupljene informacije nužno višestruko provjeriti - a to znači nazvati ili obići od nekoliko osoba do nekoliko desetaka izvora informacija.

Drugi problem su vremenski rokovi. Danas živimo u informacijskom društvu u kojem informacije teku vrlo brzo, a provjeravanje podataka i izvora informacija postaje sve teže zbog njihova iznimno velikoga opsega. Svatko želi određenu informaciju objaviti prvi i odluke u vezi s objavom vijesti vrlo su brze. U takvim uvjetima u Hrvatskoj redakcije naprosto nisu spremne omogućiti novinarima duže vrijeme za rad na nekoj temi; često se to vrijeme famoznog istraživanja svede na samo nekoliko dana. U tim uvjetima pravosudni epilog, do kojeg eventualno dođe nakon objavljivanja takvih „istraživačkih radova“, najčešće je sudska tužba protiv novinara ili nakladnika.

Iako sam u prošlom postu istaknula kako se ne bismo trebali ugledati u američko novinarstvo, možda bismo ipak trebali pogledati kako oni pristupaju istraživačkom novinarstvu, barem u teoriji. Naime, u SAD-u novinari znaju i po šest mjeseci raditi na nekoj istraživačkoj temi, čije objavljivanje može imati čak i pravosudni epilog ili dovesti do ostavke dužnosnika ili političara za kojega se iznesu optužbe o zloupotrebama ili kriminalu.

A cijela priča oko istraživačkog novinarstva u osnovi je vrlo jednostavna, barem na papiru. Istraživački proces bi trebao početi potragom za temom koja je zanimljiva za objavu (aktualnost, interes čitatelja, značaj osobe koja je predmet teme, utjecaj na čitatelje i sl.). Nakon toga trebalo bi sastaviti popis informacija, pretpostavki, glasina i ideja koje je nužno provjeriti, te popis izvora koji ih mogu potvrditi ili demantirati. Svi izvori bi se trebali podvrći provjeri, a trebalo bi sagledati i njihove motive. Zatim bi trebalo prikupiti potrebne informacije. Potvrda (ili demanti) samo jednog izvora je uvijek nedovoljna, a što je priča ozbiljnija, s većim i dalekosežnijim posljedicama, to se informacija moraju bolje istražiti i provjeriti iz što je više moguće izvora. Na kraju se donosi odluka o tome da li će se krenuti u pisanje priče, što ovisi o tome da li redakcija smatra da su rezultati dovoljno dobri da se objave.

Naravno, istraživački novinari se moraju služiti samo provjerenim činjenicama, uspoređivati ih, tražiti vezu među njima i otkrivati nove.

Kada bi se novinari pridržavali ovih „jednostavnih uputa“, ne bi se moglo dogoditi da se u novinama nađe vijest koja se temelji na „činjenicama“ koje ne samo da nisu potpune, već nisu niti istinite. Međutim, danas je važnije vijest plasirati što je prije moguće, pri čemu se zanemaruje sam sadržaj i vjerodostojnost iste. Rezultat toga su novine pune jednostranih, a često i neprovjerenih informacija. U prilog tome govori i činjenica da u medijima nerijetko možemo čuti ili pročitati slijedeće formulacije: govori se, navodno, iz krugova bliskih vladi, anonimni izvor i sl. Tako nam se i dogodi da troje novina iznese tri različita podatka o istoj priči, a da se poslije toga nitko ne ispriča za objavljene lažne podatke. Osim ako nije moguće da se ista stvar dogodila na tri različita načina?

Na kraju se, nakon razotkrivene istine, novinari opravdavaju isprikama tipa onih da nisu imali razloga ne vjerovati stalnom izvoru, pošto ih ovi do sada nisu iznevjerili!

Smatram kako je takve “omaške” ubuduće nužno strogo kažnjavati, jer izgleda da se drugačije ne može spriječiti poplava “istraživačkih radova” u novinama. Možda sam pretjerani idealist, ali ja stvarno vjerujem kako ideja o novinarstvu koje javnosti posreduje neovisne i nepristrane informacije, bez političke ili komercijalne kompromitiranosti, ne bi trebala postati zastarjela i iluzorna, što ona danas ipak polako, ali sigurno, postaje.