Nedavno se digla velika prašina oko “slučaja Sanader”. Naime, Nikša Klečak, predsjednik Foruma mladih SDP-a Dubrovačko-neretvanske županije, bio je priveden zbog otvaranja grupe na Facebooku, pod nazivom “Kladim se da ću naći 5 000 ljudi koji ne vole Sanadera”. Tom prilikom je u navedenoj grupi plasirao fotomontažu premijera Ive Sanadera u nacističkoj uniformi. Tri dana poslije pušten je na slobodu, uz isprike ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka i ravnatelja policije Vladimira Fabera.
Taj i slični slučajevi povlače za sobom niz pitanja. Gdje je granica? Koliko daleko smije ići sloboda medija, sloboda mišljenja, sloboda izražavanja? Gdje je granica između ukusa i neukusa, između dozvoljenog i nedozvoljenog, između satire i onoga što definitivno prelazi svaku mjeru?
Fotomontaža premijera Sanadera u nacističkoj uniformi je, od strane njezinih aktera, ocijenjena kao satira. Međutim, prema riječima Premijera, policija u ovakvom slučaju teško može procijeniti je li posrijedi satira ili nešto drugo (veličanje fašizma, možda).
Takav stav bi se mogao prihvatiti kad bi bio dosljedan, ali je pitanje da li je to tako. Bi li se pitanje o veličanju fašizma i ustaštva na sličan način moglo postaviti i kad su u pitanju Thompsonovi koncerti i klinci iz prvih redova s ustaškim kapama i rukama podignutim visoko u zrak? Ili možda kada se s tribina Maksimirskog stadiona u sav glas viče “Za dom spremni” i kada se podižu transparenti s kukastim križem? U čemu je razlika?
Ili, još jedan primjer. Internet je danas prepun stranica na kojima se otvoreno veliča ustaštvo i razne ostale ekstremne ideologije, ali u čijem slučaju policija uglavnom ne poduzima neke konkretne poteze, za razliku od spomenutog. Opet se postavlja pitanje, u čemu je razlika?
Tko je taj koji si uzima za pravo odrediti što je dovoljno prikladno da bi se tretiralo kao satira, a što toliko neprikladno da se može okarakterizirati čak i kao širenje mržnje i nasilja?
Je li to određeno zakonom? Ili je ta moć u rukama politike i političara? Ili je to, možda, nešto što svatko od nas procjenjuje individualno, ovisno o vlastitim moralnim vrijednostima?
Po mom mišljenju, jasno definirana granica jednostavno ne postoji. Ona se razlikuje od medija do medija, od osobe do osobe, od stranke do stranke. Jedina je razlika u tome, da one osobe koje posjeduju političku moć, posjeduju i moć da svaku satiru koju oni smatraju nepodobnom, sankcioniraju.
Podsjetila bih na jednu od definicija satire: “Satira je spasonosni oblik kolektivnog liječenja smijehom. Ona nemilosrdno razotkriva brojne skrivene ljudske nastranosti i slabosti. To je prkosan, beskompromisan otpor duha svakoj obmani, zlu i tiraniji. Satira je razobličavanje našminkane laži u svrhu otkrivanja gole istine.”
Ili, kako je u jednom svom intervjuu rekao poznati pisac Fadil Hadžić: „Uloga satire je da bude stalni korektor ljudi na vlasti“.
Uspjeli primjeri satire, barem za mene, su primjeri satire naslovne stranice Feral Tribunea, nezavisnog satiričnog tjednika koji više ne izlazi. Ja ću u svrhu ovog posta istaknuti samo neke od poznatijih. Jedna od njih je ona na kojoj su prikazani bivši predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik ex-Jugoslavije Slobodan Milošević u ljubavnom zagrljaju. Posljedica toga je bila da je Feralu nametnut porez na pornografski tisak. Ipak, nitko nije završio u zatvoru.
Još jedan primjer jest i fotomontaža Jasne Ulage-Valić i Marka Perkovića Thompsona kako sjede za stolom uz piće, a na zidu iznad njih nalazi se portret poglavnika NDH Ante Pavelića, za koju je ona, kao odštetu za pretrpljene duševne boli, dobila 50 000 kuna. Opet, nitko nije bio priveden.
Svima nam je poznata i animirana serija “Laku noć, Hrvatska”, koja se prije prikazivala na Novoj TV. Unatoč tome što je na komičan način prikazivala hrvatsku političku scenu, nitko ju nije doživljavao uvredljivo. Barem se nisu podizale tužbe protiv njezinih kreatora.
Zar smo čak i u to ratno i poratno doba imali veću slobodu govora nego što to imamo danas? Kakve su to granice danas kada se za satiru ostavlja sve manje i manje prostora?
Zbog čega se vicevi o Bosancima, Slovencima i crncima otvoreno prepričavaju, a šale na račun homoseksualaca tretiraju kao uvreda, ksenofobija, diskriminacija i ne znam što sve ne?
Sve u svemu, izgleda kako se danas, ne samo kod nas nego i u svijetu, stvara ozračje u kojem više nije sigurno izraziti vlastito mišljenje, pogotovo ako se ono znatno razlikuje od mišljenja vladajuće, nadmoćne, većinske ili bilo kakve druge strukture različitih uvjerenja.
Zar najbolji primjer za to nije slučaj kad je u jednom danskom časopisu objavljena karikatura proroka Muhameda s bombom na glavi umjesto turbana, koja je pokrenula globalni protest islamskog svijeta.
Mišljenja sam kako su humor i satira nužni i dobrodošli. Oni u svojoj osnovi, upućuju na određene devijacije u društvu, pri čemu bi oni koji su na udaru morali moći sebe bolje razumjeti, jer imaju dobar pokazatelj kako šira okolina gleda na njihove postupke, a samim time i na njih same. Za humor i satiru granice ne bi trebale postojati, ili bi barem trebale biti postavljene tako da im ostavljaju jako velik prostor za ispoljavanje. Nažalost, izgleda da naše društvo još ne ide u tom smjeru.
Dapače, čini se kao da danas, premda živimo u slobodnoj i demokratskoj državi u kojoj bi trebalo biti moguće izraziti vlastito mišljenje, bez obzira slaže li se ono s tuđim ili ne, nažalost prije ispoljavanja mišljenja treba dobro razmisliti. Čak i više nego prije.
moje mišljenje je da je ovo sličnije diktaturi nego demokraciji i to me jako zabrinjava…