Nisam dovoljno stara da bih se sjećala famoznog tabloida, Slobodnog tjednika. A još se manje mogu sjećati koji su sve novinari za njega pisali. Međutim, nedavno saznanje da je na tom popisu i Goran Milić, me zapanjilo. Pomislila sam kako netko tko iza sebe ima političko-sociološki reportažni magazin “Brisani prostor”, putopise iz skoro cijelog svijeta i tko se relativno dobro služi velikim brojem jezika, nije mogao pisati u tabloidu poput ST-a, koji je od samog početka zauzeo mjesto na samom dnu i držao ga do samoga kraja!! Međutim, očito je da sam se prevarila.

Tko je Goran Milić? Njegov lik i djelo najčešće povezujemo s onim simpatičnim čovjekom koji nam donosi zanimljivosti iz svih djelova kugle zemaljske. Ili s onim čovjekom koji na potpuno neobičan način (za neke izuzetno dobar, a za neke potpuno neprihvatljiv), vodi nedjeljni Dnevnik. Međutim, malo bi tko, barem iz naše generacije, znao puno više o njegovoj karijeri, pogotovo o njenim počecima.

Novinar, urednik i voditelj, Goran Milić, diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu. Uredio je i vodio više od 1000 emisija uživo, autor je više od 100 dokumentarnih i informativnih emisija, više od 2000 kraćih reportaža, izvješća i komentara, više od 50 izravnih TV prijenosa. Intervjuirao je više od 20 šefova država i veliki broj istaknutih osoba iz javnog života. Bio je službeni glasnogovornik Summita nesvrstanih zemalja u Beogradu 1989., direktor press centra ratne vlade BiH u Sarajevu 1992. Također je bio predsjednik komisije za informiranje Univerzijade u Zagrebu 1987., kao i glasnogovornik olimpijske delegacije BiH u Barceloni 1992., te profesor TV novinarstva na Beogradskom univerzitetu 1985.-1988. Autor je knjige “The Best of Croatia”.

Iz navedenog nije teško zaključiti kako je neosporno njegovo bogato radno iskustvo. Vjerojatno bismo kao budući novinari mogli samo poželjeti barem dio njegovog iskustva, iako mu prvi posao nije nagovještavao tako svijetlu budućnost – prodavao je i isporučivao antički namještaj u Londonu, u jednoj trgovini; skoro godinu dana bio je trgovac, vozač i nosač u jednoj osobi. Ali danas je Goran Milić (možda) najpopularnije i najomiljenije TV lice! Njegove su reportaže originalne, način vođenja Dnevnika ležeran, elokventan je, a usto se koristi i većim brojem jezika. I više je nego siguran u svoje znanje i sposobnosti, a pristup mu je najčešće neposreadn i jednostavan.

Međutim, kao i obično, postoji i druga strana medalje, o kojoj se danas malo priča. Naime, mnogi Goranu Miliću zamjeraju radna iskustva od prije rata. Naime, Goran Milić je bio predsjednik Društva novinara Srbije, te član Olimpijskog komiteta Jugoslavije, u koje je sjedio zajedno sa Slobodanom Miloševićem. Ono što mu se možda i najviše zamjera je njegova Yutel prošlost. Naime, Goran Milić je bio direktor Yutel-a, i u tom razdoblju je ulazak JNA u Vukovar proglasio “Oslobođenjem Vukovara”.

Taj se isti Goran Milić par godina kasnije angažirao u Žužulovoj Panorami, hrvatskom paraobavještajnom glasilu, prijateljujući s Ivićem Pašalićem i bivšim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čime se nerijetko hvalio.

Da se pod okriljem nove vlasti “preobratio” i smjestio pod okrilje desnice, pokazuje i njegov angažman u ST-u, kojega je nedugo nakon prvih slobodnih izbora čak i Franjo Tuđman uzeo pod svoje okrilje. Taj je isti ST uskoro počeo promovirati govor mržnje, pri čemu je nudio najekstremnije primjere šovinizma i ksenofobije, koji su najčešće bili upereni protiv Srba i srpske manjine u Hrvatskoj.

No, na stranu njegove moralne (ne)kvalitete. Nama, budućim novinarima, vjerojatno bi trebao biti zanimljiviji njegov rad u samoj struci. Je li on novinar na koga bismo se trebali ugledati?

Novinarsku karijeru Gorana Milića prate i brojne afere. Zamjera mu se da je proglašavao pripadnike podzemlja uglednim biznismenima, te da je bio umiješan u skandal oko Bernieja Ecclestoneoa, kome je navodno čak i pisao ucjenjivačka pisma. Također mu se zamjera da je u nekoliko navrata ulazio u spor s kolegama oko visine plaća, pri čemu je javno otkrio visinu plaće Aleksandra Stankovića, što je profesionalno neprihvatljivo! Unatoč velikim novcima, koje zasigurno ubire za plodove svoga rada, navodno je tražio da mu HTV kao jednom od najbolje plaćenih novinara riješi i stambeno pitanje.

Uz ime Gorana Milića također se vežu i brojni slučajevi prikrivenog oglašavanja, od kojih su najpoznatiji: emitiranje priloga za vrijeme kojega se u pozadini vidio VIP-ov plakat (zbog kojeg je Miroslav Šafer, koji je taj prilog i snimio, morao otići s HTV-a); reklamiranje automobila u jednoj od emisija “Brisanog prostora”, kao i prilozi o Hoto Vilama; reklamiranje alkoholnih pića (konkretnije, votke, čiji je vlasnik ujedno i naručitelj velikog broja primjeraka Milićeve knjige!); kao i spominjanje velikih osiguravateljskih tvrtki kao sponzora svojih putovanja.Također, zamjera mu se i da je vodio sina na službena putovanja i to na račun matične kuće!

Goran Milić. Netko u čijem liku i djelu trebamo tražiti uzora? Veliki profesionalac? Ili samo netko tko se povija kako vjetar puše? Izuzetno sposoban i talentiran novinar, ili sposoban ulagivač?

Goranu Miliću se definitivno ne može osporiti da ono što radi radi dovoljno dobro da ga široka masa voli i da bude popularan, kako među narodom, tako i među svojim kolegama, te da osvoji brojne nagrade.

Ali kao netko tko bi mladim novinarima trebao služiti kao uzor? Odgovor na tu dilemu dajte sami.

S obzirom na činjenicu da je to kulturna tema koju je u zadnje vrijeme jednostavno nemoguće zaobići, nisam mogla a da se ne osvrnem na cijelu prašinu koja se oko toga digla. Svi vjerojatno znate o čemu se otprilike radi.

Naime, svake se godine, već pet godina uzastopce, dodjeljuje književna nagrada Kiklop i to u nekoliko kategorija. Jedna od kategorija jest i ona za “Hit godine”. Prema pravilniku, nagrada za dotičnu kategoriju treba se dodijeliti autoru one knjige koja je najprodavanija i najčitanija knjiga u Hrvatskoj.

Za provođenje istraživanja je ponovno bila zadužena agencija Puls, a prema njihovim rezultatima na prvo je mjesto uvjerljivo zasjela Nives Celzijus sa svojom knjigom “Gola istina”, prodanom u rekordnih 47.000 primjeraka.

Međutim, unatoč tako uvjerljivim rezultatima, nagrada joj nije bila uručena. Nagrada za hit godine nije niti dodijeljena, a kao službeno obrazloženje ponuđeno je ono da to nije učinjeno zbog manjkavosti metodologije prikupljanja podataka. Naravno, uz dodatna, prilično neuvjerljiva, obrazloženja kako je dio knjižara i izdavača upozorio da neke knjige uopće nisu bile u knjižnicama i knjižarama, te da u istraživanja nisu bile uključene knjižare. Pri tome su „zaboravili“ činjenicu kako je ista metodologija korištena i u proteklim godinama.

Zbog svega toga, Nives je najavila tužbu protiv Upravnog odbora književne nagrade Kiklop, kao i protiv direktorice Sajma knjiga u Puli, Magdalene Vodopije - za izravnu diskriminaciju. U njezinu obranu stali su i Ivan Zvonimir Čičak (HHO), Sanja Sarnavka (B.a.B.e.), Vladin ured za ravnopravnost spolova, kao i neki pisci, među kojima su i Miljenko Jergović, Julijana Matanović, Vedrana Rudan i Arijana Čulina.

Je li pravedno to što Nives Celzijus nije dobila nagradu? Naime, kriteriji za dodjelu nagrade u dotičnoj kategoriji bili su dovoljno jasni – knjiga mora ispuniti samo dva kriterija, mora biti najprodavanija i najčitanija. A izgleda da je “Gola istina”, na zaprepaštenje organizatora, uspjela ispuniti oba! Za one koji ne znaju, prije nekoliko je godina Britansku književnu nagradu za rekordnu prodaju svoje knjige odnio David Beckham! Zašto on može, a naša Nive ne može?

Je li to zbog toga što je žena, koja piše o stvarima koje su rezervirane samo za muškarce? Jer, naše društvo je još uvijek dovoljno primitivno da kad žena piše o seksu, ona je kurva, a kad to isto učini miškarac, on je umjetnik koji piše o erosu i sličnim stvarima.

Ili je to zbog “dobre” reputacije koja gospođu Celzijus prati, pa njezini literarni pokušaji vrijeđaju neka imena koja su u tim vodama puno duže od nje, a nisu uspjeli prodati svoje uratke niti u pola tiraže “Gole istine”?

Dotičnu knjigu nisam pročitala i ne mogu suditi o njezinoj kvaliteti, niti je na meni da to radim. Ne želim suditi niti o reputacije g-đe Celzijus. Međutim, neosporno jest da je “Gola istina” ispunila zadane kriterije za dotičnu nagradu i ne vidim razloga zbog čega joj se nagrada ne bi dodijelila. A kriteriji se, ako je to potrebno, mogu izmjeniti za neku slijedeću dodjelu.

Možda bi bilo pametnije da se umjesto tog licemjerja pozabavimo pitanjem koje bi nas trebalo brinuti mnogo više od toga da li će Nives Celzijus dobiti nagradu ili ne, a to je: Kakav je to sustav moralnih i drugih pozitivnih vrijednosti u društvu u kojem živimo, kada je moguće da najprodavanija knjiga bude intimna ispovijest Nives Celzijus, a najtraženiji film kućni uradak našeg najpoznatijeg celebrityja, Severine Vučković?

Jer, za Nives se ne moramo brinuti. Kako i sama ističe, ne bi ni znala kako bi tu nagradu uopće uklopila u svoj interijer. A lijek za svoju tugu pronašla je u stvaranju novih literarnih uradaka, pa tako već paralelno piše svoju drugu i treću knjigu! Nema šta, izgleda da Hrvate čeka još puno vrijednog i poučnog štiva.

Jedan od oblika manipulacije, koji nema toliko ozbiljne posljedice, jest prikriveno oglašavanje. Što je prikriveno oglašavanje, ili product placement? To je ono kad, na primjer, u novinama pročitate fenomenalan prijedlog za doček Nove godine i baš takve aranžmane ima, ni manje ni više, nego neka agencija XY! Naravno, nigdje sa strane ne piše da je to reklama ili oglas, već je sve lijepo zapakirano u novinarski tekst, nerijetko čak i s potpisom autora, kako bi autentičnost bila veća, a aluzija na reklamiranje manja. U takvom tekstu ništa ne bi bilo sporno (zašto ne navesti dobre prijedloge za najluđi doček Nove godine?), da nema navođenja dotične agencije.

Dakle, prikriveno bismo oglašavanje mogli definirati kao oblik promocije i promidžbe komercijalnih proizvoda ili usluga, stavljenih u kontekst medijskih promidžbi. Ili, jednostavnije, to je svaki oblik oglašavanja koji je prezentiran kroz novinarski tekst ili kao dio novinarskog teksta, odnosno priloga, s namjerom da se čitatelja ili gledatelja uvjeri da se radi o objektivnom novinarskom izvještavanju. Baš zbog toga takav način predstavljanja ima daleko veći utjecaj na čitatelje, od jednog običnog oglasa. To je ujedno i prvi stupanj manipulacije, pri kojem se neka poruka pakira u novinarski tekst.

Jedan od najpoznatijih primjera prikrivenog oglašavanja, koji se često navodi kao začetnik tog trenda, jest pojavljivanje slatkiša Reese’s Pieces u filmu “E.T.” Stevena Spielberga iz 1982. godine, nakon kojeg je prodaja dotičnih porasla za čak 65%!

Prikriveno se oglašavanje češće javlja na televiziji nego što je to slučaj u drugim medijima. Filmovi, serije, razne emisije kao stvoreni su za prikriveno oglašavanje. Tako je u siječnju 2005. poznati britanski kuhar Jamie Oliver priznao kako mu je najpoznatija američka tvrtka za hranu Heinz platila 15.000 funti, da na svoj meni u restoranu uključi i up-market (namijenjeno za ljude s visokim primanjima, za visoku klasu) verziju zapečenog graha na tostu.

U filmu “Otok”, kojeg je režirao Michael Bay, može se vidjeti barem 35 različitih proizvoda ili brandova, zbog čega je film i bio izrazito kritiziran.

Za komediju “Talladega Nights: The Ballad of Ricky Bobby”, koja također sadrži mnogo primjera prikrivenog oglašavanja, se čak kaže da je možebitni prvi primjer prave televizijske reklame u filmu.

U japanskoj se animiranoj seriji “Code Geass”, koja je sponzorirana od japanske inačice Pizza Huta, unatoč tome što je radnja smještena u alternativnoj stvarnosti, barem jedan od glavnih likova konstantno prikazuje kako naručuje i prima pizzu iz Pizza Huta. Kroz cijelu seriju se također pojavljuje i njihov logo.

Međutim, ni tiskani mediji nisu pošteđeni prikrivenog oglašavanja. Dapače, ono i u tisku zauzima sve više i više prostora. Naime, mediaweek.com je objavio priču u kojoj tvrdi da je Lexus, jedan od Toyotinih luksuznih brandova, stupio u pregovore s neimenovanim izdavačima, u svrhu pronalaska načina za ubacivanje svoje promocije u novinske priče. Prijedlog je bio da novinari pišu članke koji će uključivati njihovo ime ili slike, ali na taj način da budu zamaskirani u priču, iako im je jedina svrha reklamiranje.

Prikriveno oglašavanje također je već postalo uobičajeno i u modnim magazima, u kojima se nalazi neviđeni broj proizvoda koji su izravno ili neizravno reklamirani.

A kako to izgleda kod nas?

Zakon o medijima u članku 20. stavak 4., kaže da “nije dopušteno prikriveno i prijevarno oglašavanje. Prikrivenim oglašavanjem smatrat će se svaka novinarska forma (pisani tekst, fotografija, slika, crtež i dr.), koja je na bilo koji način plaćena, a nije jasno označena kao oglašavanje.” U stavku 5. istog članka kaže se da “sponzorirani programski sadržaji moraju pri objavljivanju biti jasno označeni kao takvi imenom sponzora ili njegovim znakom.”

Unatoč tako lijepo formuliranom zakonu, naši mediji ne samo da nisu pošteđeni takvih prijetvornih oblika reklamiranja i promocije, već izgleda kao da sve više i više vrve takvim primjerima.

U travnju 2006. godine Goran Milić napadnut je zbog prikrivenog oglašavanja. Naime, u Dnevniku od 16. travnja Milić je dva puta pokazao naslovnicu Večernjeg lista. Što neki smatraju prikrivenim oglašavanjem. Još očitiji primjer jest reklamiranje Hoto Villa u Dubrovniku u Milićevim emisijama. U njegovom su se Dnevniku pojavila dva priloga od po minutu i pol, koji su bili pozitivno intonirani, a sve to u vrijeme kada su ostali mediji pisali o teškoćama tog projekta. Međutim, Milić nije bio kažnjen, već samo javno opomenut.

Javnu opomenu za prikriveno oglašavanje dobili su i Danijel Despot, te Miodrag Šajatović i Željko Vukelić (oba Lider), koji su svoje grijehe i priznali. Nikakve ozbiljne kazne nije bilo. Toliko o tome kako se primjenjuje zakon u Hrvatskoj.

Jedan zanimljiv primjer dolazi nam i iz susjedne Bosne. 9.10.2008. u trgovačkom centru “FIS” u srednjobosanskom gradiću Vitez, jedan zaštitar je poginuo na radnom mjestu uslijed ekslozije podmetnute naprave. Tom prilikom teško je ozlijeđeno još nekoliko osoba. Ovu tešku tragediju neke medijske kuće, među kojima su BHTV 1 i Večernji list, iskoristile su i za prikriveno reklamiranje. Novinar BHTV1 je, naime, u prilog ubacio kako je riječ o „..uspješnom poduzeću..“, a novinar Večernjeg lista je, uz vijest o nesreći, objavio hvalospjev o poduzeću i njegovom vlasniku, koji je od „predratnog vlasnika male trgovine… isplivao na poziciju respektabilnog poduzenika…“.

Ovaj ekstreman primjer pokazuje kako i u novinarskoj profesiji ima sve manje ukusa, morala i etike. Profit postaje ono što je najvažnije, a pohlepa za novcem postaje jedina moralna okosnica.

Međutim, postoje i primjeri lažnog prikrivenog oglašavanja. Kako su neki filmski redatelji uočili suštinu problema prikrivenog oglašavanja, odlučili su stvoriti lažne marke koje se pojavljuju u njihovim filmovima. Tako se u filmovima Kevina Smitha pojavljuju Nail cigarete, Mooby Corporation, Chewlees guma za žvakanje, Discreeto Burritos; u onima Quentina Tarantina javljaju se Red Apple cigarete, Big Kahuna Burger, Jack Rabbit Slim’s restorani; kod Roberta Rodrigueza to je pivo Chango, a kod Warner Brothersa Acme Corporation.

Problematika prikrivenog oglašavanja veoma je složena. Naime, u današnjem tehnologiziranom i kapitaliziranom svijetu, svaki se dan pojavljuju nove stvari, novi proizvodi, za koje javnost ima pravo znati. Kada na tržište dođe nova Samsungova Omnia, zašto ne bismo o njoj napisali članak? Naravno da nema razloga. Međutim, stvar je u načinu na koji to napišemo. Ako nešto želimo reklamirati, to jednostavno mora biti obilježeno kao reklama i nema moralno prihvatljivog razloga da se maskira u novinarski tekst. S druge strane, ako nam je namjera napisati novinarski tekst o određenom proizvodu, onda on uistinu mora biti objektivan i uključivati sve činjenice.

Zašto je to važno? Kakve posljedice može imati prikriveno oglašavanje? Je li ono toliko bezazleno koliko se na prvi pogled čini? Osobno, smatram da nije, pogotovo u nekim slučajevima. Mišljenja sam da je takva vrsta propagande opasna, upravo zbog činjenice da ju konzumenti percipiraju nesvjesno, dakle izloženi su joj podsvjesno, tako da ne mogu razumno odvagati prednosti i nedostatke predmeta reklame.

Za kraj bih samo dodirnula jednu posebnu domenu prikrivenog oglašavanja, a to su subliminalne poruke.

U siječnju 2007. godine jedan je američki forumaš u emisiji o kuhanju uočio reklamu za McDonald’s. Reklama se pojavila samo na nekoliko sekundi, ali dovoljno da ju podsvjesno percipiramo.

Jesu li subliminalne poruke budućnost oglašavanja? Ili su već postale svakodnevnica, a da mi to i ne primjećujemo?

Nedavno se digla velika prašina oko “slučaja Sanader”. Naime, Nikša Klečak, predsjednik Foruma mladih SDP-a Dubrovačko-neretvanske županije, bio je priveden zbog otvaranja grupe na Facebooku, pod nazivom “Kladim se da ću naći 5 000 ljudi koji ne vole Sanadera”. Tom prilikom je u navedenoj grupi plasirao fotomontažu premijera Ive Sanadera u nacističkoj uniformi. Tri dana poslije pušten je na slobodu, uz isprike ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka i ravnatelja policije Vladimira Fabera.

Taj i slični slučajevi povlače za sobom niz pitanja. Gdje je granica? Koliko daleko smije ići sloboda medija, sloboda mišljenja, sloboda izražavanja? Gdje je granica između ukusa i neukusa, između dozvoljenog i nedozvoljenog, između satire i onoga što definitivno prelazi svaku mjeru?

Fotomontaža premijera Sanadera u nacističkoj uniformi je, od strane njezinih aktera, ocijenjena kao satira. Međutim, prema riječima Premijera, policija u ovakvom slučaju teško može procijeniti je li posrijedi satira ili nešto drugo (veličanje fašizma, možda).

Takav stav bi se mogao prihvatiti kad bi bio dosljedan, ali je pitanje da li je to tako. Bi li se pitanje o veličanju fašizma i ustaštva na sličan način moglo postaviti i kad su u pitanju Thompsonovi koncerti i klinci iz prvih redova s ustaškim kapama i rukama podignutim visoko u zrak? Ili možda kada se s tribina Maksimirskog stadiona u sav glas viče “Za dom spremni” i kada se podižu transparenti s kukastim križem? U čemu je razlika?

Ili, još jedan primjer. Internet je danas prepun stranica na kojima se otvoreno veliča ustaštvo i razne ostale ekstremne ideologije, ali u čijem slučaju policija uglavnom ne poduzima neke konkretne poteze, za razliku od spomenutog. Opet se postavlja pitanje, u čemu je razlika?

Tko je taj koji si uzima za pravo odrediti što je dovoljno prikladno da bi se tretiralo kao satira, a što toliko neprikladno da se može okarakterizirati čak i kao širenje mržnje i nasilja?

Je li to određeno zakonom? Ili je ta moć u rukama politike i političara? Ili je to, možda, nešto što svatko od nas procjenjuje individualno, ovisno o vlastitim moralnim vrijednostima?

Po mom mišljenju, jasno definirana granica jednostavno ne postoji. Ona se razlikuje od medija do medija, od osobe do osobe, od stranke do stranke. Jedina je razlika u tome, da one osobe koje posjeduju političku moć, posjeduju i moć da svaku satiru koju oni smatraju nepodobnom, sankcioniraju.

Podsjetila bih na jednu od definicija satire: “Satira je spasonosni oblik kolektivnog liječenja smijehom. Ona nemilosrdno razotkriva brojne skrivene ljudske nastranosti i slabosti. To je prkosan, beskompromisan otpor duha svakoj obmani, zlu i tiraniji. Satira je razobličavanje našminkane laži u svrhu otkrivanja gole istine.”

Ili, kako je u jednom svom intervjuu rekao poznati pisac Fadil Hadžić: „Uloga satire je da bude stalni korektor ljudi na vlasti“.

Uspjeli primjeri satire, barem za mene, su primjeri satire naslovne stranice Feral Tribunea, nezavisnog satiričnog tjednika koji više ne izlazi. Ja ću u svrhu ovog posta istaknuti samo neke od poznatijih. Jedna od njih je ona na kojoj su prikazani bivši predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik ex-Jugoslavije Slobodan Milošević u ljubavnom zagrljaju. Posljedica toga je bila da je Feralu nametnut porez na pornografski tisak. Ipak, nitko nije završio u zatvoru.

Još jedan primjer jest i fotomontaža Jasne Ulage-Valić i Marka Perkovića Thompsona kako sjede za stolom uz piće, a na zidu iznad njih nalazi se portret poglavnika NDH Ante Pavelića, za koju je ona, kao odštetu za pretrpljene duševne boli, dobila 50 000 kuna. Opet, nitko nije bio priveden.

Svima nam je poznata i animirana serija “Laku noć, Hrvatska”, koja se prije prikazivala na Novoj TV. Unatoč tome što je na komičan način prikazivala hrvatsku političku scenu, nitko ju nije doživljavao uvredljivo. Barem se nisu podizale tužbe protiv njezinih kreatora.

Zar smo čak i u to ratno i poratno doba imali veću slobodu govora nego što to imamo danas? Kakve su to granice danas kada se za satiru ostavlja sve manje i manje prostora?

Zbog čega se vicevi o Bosancima, Slovencima i crncima otvoreno prepričavaju, a šale na račun homoseksualaca tretiraju kao uvreda, ksenofobija, diskriminacija i ne znam što sve ne?

Sve u svemu, izgleda kako se danas, ne samo kod nas nego i u svijetu, stvara ozračje u kojem više nije sigurno izraziti vlastito mišljenje, pogotovo ako se ono znatno razlikuje od mišljenja vladajuće, nadmoćne, većinske ili bilo kakve druge strukture različitih uvjerenja.

Zar najbolji primjer za to nije slučaj kad je u jednom danskom časopisu objavljena karikatura proroka Muhameda s bombom na glavi umjesto turbana, koja je pokrenula globalni protest islamskog svijeta.

Mišljenja sam kako su humor i satira nužni i dobrodošli. Oni u svojoj osnovi, upućuju na određene devijacije u društvu, pri čemu bi oni koji su na udaru morali moći sebe bolje razumjeti, jer imaju dobar pokazatelj kako šira okolina gleda na njihove postupke, a samim time i na njih same. Za humor i satiru granice ne bi trebale postojati, ili bi barem trebale biti postavljene tako da im ostavljaju jako velik prostor za ispoljavanje. Nažalost, izgleda da naše društvo još ne ide u tom smjeru.

Dapače, čini se kao da danas, premda živimo u slobodnoj i demokratskoj državi u kojoj bi trebalo biti moguće izraziti vlastito mišljenje, bez obzira slaže li se ono s tuđim ili ne, nažalost prije ispoljavanja mišljenja treba dobro razmisliti. Čak i više nego prije.

Ponukana time odlučila sam napisati post o vjerodostojnosti izvora u novinarstvu, koja, čini mi se, polako sve više postaje upitna.

Problem vjerodostojnosti izvora posebno je važan u istraživačkom novinarstvu, grani novinarstva koja bi trebala biti kraljica svih ostalih razina novinarstva. Istraživačko novinarstvo je ono koje “kopa ispod površine”. Istraživački novinari ne izvještavaju samo o onom što se dogodilo, oni nisu puki promatrači. Oni najčešće nastoje otkriti i pružiti informacije koje netko nastoji spriječiti, informacije koje pojedinac, organizacija ili tijelo vlasti nastoje skriti od javnosti.

Istraživački novinar stoga ne traga samo za uobičajenim, nekontroverznim informatorima, već za onima koji znaju uznemirujuće tajne i ljuti su ili uznemireni dovoljno da bi mu ih otkrili. 

Baš u tome se krije prvi problem kada se govori o vjerodostojnosti izvora. Naime, izvor informacija s jedne strane može biti osoba koja želi ukazati na nepravdu ili kriminal, osoba kojoj je motiv pravednost. U tom slučaju vjerodostojnost izvora ne bi trebala biti previše upitna. Najbolji primjer za to je slučaj Ankice Lepej, koja je 1998. godine novinarki Orlandi Obad odala podatke o tajnim računima Ankice Tuđman, supruge tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Takve „vrste“ izvora spremne su riskirati vlastitu sigurnost, ukoliko pri tome mogu utjecati na raskrinkavanje kriminala i kriminalnih radnji u svojoj sredini.

Međutim, nerijetko su izvori informacija osobe koje se žele osvetiti onima koji su ih smijenili, gurnuli u stranu ili onemogućili u korištenju određenih povlastica. U tom slučaju je, upravo zbog pogrešnog motiva, prikupljene informacije nužno višestruko provjeriti - a to znači nazvati ili obići od nekoliko osoba do nekoliko desetaka izvora informacija.

Drugi problem su vremenski rokovi. Danas živimo u informacijskom društvu u kojem informacije teku vrlo brzo, a provjeravanje podataka i izvora informacija postaje sve teže zbog njihova iznimno velikoga opsega. Svatko želi određenu informaciju objaviti prvi i odluke u vezi s objavom vijesti vrlo su brze. U takvim uvjetima u Hrvatskoj redakcije naprosto nisu spremne omogućiti novinarima duže vrijeme za rad na nekoj temi; često se to vrijeme famoznog istraživanja svede na samo nekoliko dana. U tim uvjetima pravosudni epilog, do kojeg eventualno dođe nakon objavljivanja takvih „istraživačkih radova“, najčešće je sudska tužba protiv novinara ili nakladnika.

Iako sam u prošlom postu istaknula kako se ne bismo trebali ugledati u američko novinarstvo, možda bismo ipak trebali pogledati kako oni pristupaju istraživačkom novinarstvu, barem u teoriji. Naime, u SAD-u novinari znaju i po šest mjeseci raditi na nekoj istraživačkoj temi, čije objavljivanje može imati čak i pravosudni epilog ili dovesti do ostavke dužnosnika ili političara za kojega se iznesu optužbe o zloupotrebama ili kriminalu.

A cijela priča oko istraživačkog novinarstva u osnovi je vrlo jednostavna, barem na papiru. Istraživački proces bi trebao početi potragom za temom koja je zanimljiva za objavu (aktualnost, interes čitatelja, značaj osobe koja je predmet teme, utjecaj na čitatelje i sl.). Nakon toga trebalo bi sastaviti popis informacija, pretpostavki, glasina i ideja koje je nužno provjeriti, te popis izvora koji ih mogu potvrditi ili demantirati. Svi izvori bi se trebali podvrći provjeri, a trebalo bi sagledati i njihove motive. Zatim bi trebalo prikupiti potrebne informacije. Potvrda (ili demanti) samo jednog izvora je uvijek nedovoljna, a što je priča ozbiljnija, s većim i dalekosežnijim posljedicama, to se informacija moraju bolje istražiti i provjeriti iz što je više moguće izvora. Na kraju se donosi odluka o tome da li će se krenuti u pisanje priče, što ovisi o tome da li redakcija smatra da su rezultati dovoljno dobri da se objave.

Naravno, istraživački novinari se moraju služiti samo provjerenim činjenicama, uspoređivati ih, tražiti vezu među njima i otkrivati nove.

Kada bi se novinari pridržavali ovih „jednostavnih uputa“, ne bi se moglo dogoditi da se u novinama nađe vijest koja se temelji na „činjenicama“ koje ne samo da nisu potpune, već nisu niti istinite. Međutim, danas je važnije vijest plasirati što je prije moguće, pri čemu se zanemaruje sam sadržaj i vjerodostojnost iste. Rezultat toga su novine pune jednostranih, a često i neprovjerenih informacija. U prilog tome govori i činjenica da u medijima nerijetko možemo čuti ili pročitati slijedeće formulacije: govori se, navodno, iz krugova bliskih vladi, anonimni izvor i sl. Tako nam se i dogodi da troje novina iznese tri različita podatka o istoj priči, a da se poslije toga nitko ne ispriča za objavljene lažne podatke. Osim ako nije moguće da se ista stvar dogodila na tri različita načina?

Na kraju se, nakon razotkrivene istine, novinari opravdavaju isprikama tipa onih da nisu imali razloga ne vjerovati stalnom izvoru, pošto ih ovi do sada nisu iznevjerili!

Smatram kako je takve “omaške” ubuduće nužno strogo kažnjavati, jer izgleda da se drugačije ne može spriječiti poplava “istraživačkih radova” u novinama. Možda sam pretjerani idealist, ali ja stvarno vjerujem kako ideja o novinarstvu koje javnosti posreduje neovisne i nepristrane informacije, bez političke ili komercijalne kompromitiranosti, ne bi trebala postati zastarjela i iluzorna, što ona danas ipak polako, ali sigurno, postaje.

Kažu ljudi: Trava je uvijek zelenija u tuđem dvorištu. Pa tako i mi svoje uzore uvijek tražimo negdje drugdje. Tako i u novinrstvu često uzore tražimo među američkim novinarima i u američkom novinarstvu, misleći da je preko bare puno puno bolje i da tamo leži svijetlija i bolja budućnost.

Naime, dugo se vremena američko novinarstvo isticalo kao uzor svima ostalima. Posebni su se hvalospjevi “dijelili” načinu na koji su oni pristupali području istraživačkog novinarstva (mislim da smo svi upoznati s aferom Watergate). Baš zbog toga smo uzore tražili upravo među američkim novinarima.

Međutim, ne tako davno, situacija se počela mijenjati. Američko je novinarstvo od objektivnog i nepristranog počelo postajati pristrano, ono koje je u službi velikih medijskih konglomerata, pri čemu tržište i profit diktiraju što je vijest, a što nije.

Primjena dvostrukih standarada postala je i više nego očita. Za ovo je najbolji primjer uredba Bijele kuće, koja je zabranila da se u medijima prikazuju mrtva tijela američkih ranjenika u napadu na New York u rujnu 2001. godine, dok istovremeno nisu osjećali ni malo grižnje savjesti prilikom svakodnevnog prikazivanja mrtvih i ranjenih tijela iz drugih zemalje zahvaćenih ratom.

Senzacionalizam i tabloidizacija su na velika vrata ušli u američke novine koje su počele odisati žutilom na svakom koraku. Prednost se sve više daje “mekim” vijestima i zabavi, a sve se manje mjesta ostavlja za ozbiljnije teme, pogotovo one koje se tiču vanjske politike. Istraživanje polako postaje zadnja rupa na svirali, što se najbolje očituje u načinu praćenja predizborne kampanje, o čemu smo pričali i na seminaru.

Također, istražujući malo po internetu, naišla sam na podatak da će do svoje osamnaeste godine mladi Amerikanac ili Amerikanka vidjeti oko 200.000 scena nasilja na televiziji, ali se zato FCC brižno pobrinuo da se u medijima ni pod razno ne čuju riječi kao što su shit, piss, fuck, tits i sl. Naime, to bi bilo stvarno iznimno strašno, jer utjecaj koji na nekog tinejdžera ima riječ tits zasigurno je barem sto puta jači od onoga koji na istoga ostavi neka scena brutalnog nasilja.

Isto tako, kao dobar primjer za “nepristrano i objektivno” izvještavanje može se navesti način na koji su američki novinari izvještavali o ratu u Iraku, pri čemu su bez imalo srama prikazivali samo one vijesti koje su bile pozitivne za američke vojnike, tako da se u javnosti stvorila crno-bijela slika o tome tko su good guys, a tko bad guys.

Zanimljiv je podatak i taj da je čak 25% svih medija u SAD koncentrirano u rukama nekoliko medijskih konglomerata, što samo po sebi i nije toliko strašno. Samo što tih 25% medija dopire do čak 80% Amerikanaca!

Da ne bi sve ispalo baš tako crno, naravno da Amerikanci imaju i alternative. Mediji koji propagiraju slobodu govora, objektivno i nepristrano istraživanje i sve ostalo, što je danas očito postalo skoro pa utopija, postoje, ali su oni rijetki. A ljudima je obično puno lakše pasivno se prepustiti onome što im je lako dostupno, nego malo napregnuti moždane vijuge i potruditi se doći do istine. Osim toga, takvi su mediji već u početku etiketirani kao radikalni i nedomoljubni, a Amerikanci su poznati kao veliki domoljubi.

Trebamo li onda još uvijek svoje uzore tražiti među američkim novinarima?

Činjenica je da američko novinarstvo zaista polagano pada na niske grane. I zaista ne vidim da bismo baš puno dobroga mogli naučiti od njih, barem u trenutnoj situaciji. Međutim, postoji, kao i u svemu, druga strana medalje. Američki sistem obrazovanja novinara.

Ljudi koji su imali priliku studirati novinarstvo u Americi ili otići tamo na profesionalno usavršavanje, tvrde da su obrazovni sistemi u Americi i Hrvatskoj kao nebo i zemlja.

U svrhu ovog posta, razgovora sam s kolegicom koja je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i otišla na profesionalno usavršavanje u Washington i pritom došla do zanimljivih informacija. Američki sistem je potpuno interaktivan, a naglasak se ne stavlja na teoriju, već na praktičan radi. Američkim se studentima novinarstva, naime, nudi “internship”, prilikom kojeg imaju mogućnost teoriju pretvoriti u praksu, učeći osnove profesije iz praktičnih primjera i stvarnih situacija koje će ih dočekati jednoga dana kada se nađu u redakciji. Ponekad baš taj “internship” igra ključnu ulogu prilikom zapošljavanja.

Iako to nisu jedine prednosti, smatram da su među važnijima. Naime, na studiju novinarstva na našem fakultetu još uvijek se naglasak stavlja na teoriju i akademski pristup novinarstvu. Puno vremena se provodi u učenju teorije iz mnoštva knjiga, a ozbiljan praktičan rad studente čeka (tek!) na zadnjoj godini. Novinarstvo se polako svodi na profesiju koja se treba naučiti štrebanjem pustih definicija, premda je, po mom mišljenju, novinarstvo ipak bliže zanatu nego znanosti. Ono je profesija, koja se najbolje može naučiti kada je se upražnjava u praksi; u stvarnim situacijama, konstantno pišući i vježbajući, razvijajući svoje sposobnosti i svoj talent još u početku. Sve to, naravno, kombinirano s teorijom.

Dakle, odgovor na pitanje trebamo li se ugledati na američko novinarstvo bio bi – ne. Smatram da se ne trebamo ugledati ni na koga, već da sami trebamo nastojati poboljšati stvari koje ne funkcioniraju i koje ne valjaju u hrvatskom novinarstvu, razvijajući pri tome svoj vlastiti i prepoznatljivi stil, a ne slijepo pokušavati kopirati tuđe.

Međutim, kada je riječ o obrazovanju novinara, ne bi bilo loše kada bismo bacili malo pogled na to kako se radi u dalekoj Americi. Ne kako bismo slijepo kopirali njihov sustav, nego kako bismo dobili putokaz koji bi nas usmjerio u pravom smjeru. Jer ima dosta prostora za poboljšanje i uraditi to ne bi trebala biti nemoguća misija. Samo uz uvjet da postoji dobra volja.

U prošlom sam postu pisala o tome zašto mladi danas više ne čitaju novine. Među brojnim razlozima našao se i onaj vezan uz cijenu današnjih novina, razlog koji se danas najčešće ističe kao glavni razlog sve rjeđeg konzumiranja novina. I da stvar za izdavače bude još gora, kao sol na ranu došla je i pojava besplatnih novina. Zašto biste svaki dan plaćali Jutarnji, Večernji ili 24 sata, kada svako popodne možete pokupiti besplatni primjerak 24 sata, i u njemu pronaći kratak osvrt na neke od značajnijih događaja. Donedavno ste isto tako svako jutro mogli prolistati Metro Express, besplatne novine koje kod nas nisu zaživjele, ali kojih se, vjerujem, svi sjećate. I ja sam bila redoviti “kupac” tih novina.

Nažalost, Metro express je prestao izlaziti. Jedan od glavnih razloga ze to, prema izjavama izdavača, je nedostatni interes oglašivača. Baš to je ono što me u cijeloj priči najviše čudi. Kako to da oglašivači u Hrvatskoj ne nalaze interes za reklamiranje u jednim od najčitanijih novina?

Tako danas od besplatnih novina u Hrvatskoj imamo tjednike Metropolu i News, te Zagreb.hr, koji izlazi dva puta mjesečno. Svi oni se, međutim, bave samo lokalnim temama, ovisno o gradu u kojem izlaze. Uz to, preko tjedna, u popodnevnim satima, uveseljava nas besplatni primjerak 24 sata, koji je samo kratki izvadak iz plaćenog izdanja. Nažalost, kvaliteta takvih izdanja (što se našeg tržišta tiče) neusporedivo je slabija od kvalitete plaćenih novina, iako bi se i o njoj dalo raspravljati.

Unatoč nepostojanju besplatnih novina koje bi konkurirale našim najčitanijim novinama, naklade plaćenih novina u Hrvatskoj opadaju.

Za razliku od hrvatskog tržišta, gdje za takav trend očigledno ne možemo okriviti pojavu besplatnih dnevnih novina, koje ovdje još uvijek nisu u potpunosti naišle na plodno tlo, na velikom broju drugih tržišta besplatna izdanja su se održala, pri tome utječući na naklade plaćenih novina. No, na tim su se tržištima izdavači dosjetili načinu da taj negativan trend pada prodaje zaustave.

Kako bi ponovno povećali broj čitatelja, neke su se novine dosjetile zanimljivih načina. Tako nizozemski studenti imaju popust od 50% na sve dnevne novine. U Americi se New York Times kasno popodne može kupiti samo za 25 centi, a u Engleskoj Manchester Evening News i Liverpool Daily Post u centru gradova dijele svoja izdanja. I poznati The Times se odlučio na sličnu stvar, tako da na određenim mjestima prodaje svoja izdanja za samo 25 penija za studente. Australski Sydney Morning Herald za učenike, studente i profesore nudi poseban popust na godišnju pretplatu, dok vodeće američke novine, među kojima je i USA Today, pregovaraju sa studentskim kampusima o mogućnostima za svakodnevnu dostavu novina po posebnoj cijeni.

A kako stoje stvari kod nas? Situacija je takva da izdavači ne pronalaze uspješnog načina kako bi povećali prodaju svojih novina, već se oslanjaju na senzacionalističke naslove. Međutim, trenutno stanje u Hrvatskoj pokazuje da se na taj način može podići nakladu, ali ne dovoljno i ne na dugi rok.

Stoga smatram kako bi se izdavači ozbiljnije morali pozabaviti tim problemom. U protivnom će se sve češće ponavljati slika koju često viđam ujutro, kada ranije krenem na faks: prodavačice u kioscima pakiraju neprodane primjerke dnevnih novina za povrat izdavaču.

Ali kako to ostvariti? Zamislite da se na najfrekventnijim mjestima u Zagrebu svako popodne dijele jeftiniji primjerci pojedinih novina – recimo Jutarnjeg i Večernjeg – ili da se na kioscima u popodnevnim satima novine prodaju u pola cijene. Koliko bi samo ljudi u tom slučaju kupovalo novine? Znam da bih ja definitivno bila jedna od njih, i vjerujem da taj broj ne bi bio malen.

Ili, zamislite da svi studenti mogu kupiti neke od tih novina po povoljnijim cijenama, kao što to mogu naši kolege Nizozemci. Sigurna sam da bi, obzirom na broj studenata u Hrvatskoj, broj prodanih primjeraka novina bio znatno veći.

Ili, zar se izdavačima ne bi isplatilo da svim fakultetima dostavljaju određeni broj besplatnih primjeraka svojih novina. Žalosno je što se ni na Fakultetu političkih znanosti, gdje se obrazuju budući novinari, ne mogu naći besplatni primjerci, ako ništa drugo, a ono barem vodećih hrvatskih novina, kao što su Jutarnji i Večernji list. Nije li logično da mi, kao budući tvorci tih novina, uz jutarnju kavu u kantini možemo pročitati najnovije vijesti.

Možda je konačno došlo vrijeme da se studenti pokrenu i naprave nešto. Smatram da bismo se mi, studentice i studenti novinarstva, trebali udružiti i obratiti izdavačima novina s inicijativom da nam omoguće pogodnosti koje imaju studenti u nekim drugim državama.

Naravno, izdavači će reći da je sve to za njih dodatni trošak. Međutim, zar se ne bi na cijelu priču trebalo gledati malo šire? Nije li to ustvari ulaganje u budućnost? Zar cilj izdavačima ne bi trebao biti taj da naviknu mlade ljude na čitanje novina, da ih učine ovisnim o tome, umjesto o jutarnjoj kavi i cigareti ili nečem sličnom? Zar onda ti mladi ljudi, ili barem dio njih, neće i nakon fakulteta nastaviti svakodnevno čitati novine? Zar to neće u konačnici utjecati na povećanje prodaje?

Možda bismo mi trebali biti generacija koja će nešto promijeniti na bolje, ne samo za nas, nego i za generacije koje dolaze. Možda je sada pravo vrijeme za početak borbe s ovim negativnim trendom u novinarstvu; sada, dok se i naše omiljene novine nisu ugasile zbog pada prodaje. U nama leži snaga za promjene. I zato trebamo iskoristiti priliku. Sada…

Današnji je tempo života ubitačan. Rastragni smo između fakultetskih/školskih/poslovnih, obiteljskih i privatnih obaveza. Stalno negdje trčimo, stalno nešto radimo. Nemamo više vremena ni popiti jutarnju kavu u miru. Svijet kao da se ubrzao i ne nazire se nikakvo usporavanje, poput lavine koja, kad krene, postaje sve veća i veća. Usudila bih se reći da je današnji tempo života neusporediv s onim kojim su živjele prijašnje generacije. Taj je tempo bio dosta laganiji i opušteniji, pa je i način provođenja slobodnog vremena tada bio puno drugačiji.

Vjerujem da su se novine tada puno češće konzumirale, čak i među mlađim naraštajem. Moj djed i dan danas ima naviku svakodnevno pročitati novine, ili ih barem prolistati. Zbog informacija, kaže on. Najviše se voli informirati preko dnevnih listova. Zasigurno nije iznimka. Prilikom svake vožnje tramvajem i autobusom vidim veliki broj njegovih vršnjaka koji rade istu stvar – u rukama drže dnevni primjerak svojih najdražih novina i čitaju ih.

Stoga bi bilo logično očekivati da danas, kada je pismenost veća nego što je bila tada, mladi nastave tu tradiciju. Međutim, izgleda da je danas slika ipak malo drugačija. Kada pitate mlade u Hrvatskoj o njihovim čitalačkim navikama, malen broj njih odgovorit će vam da svakodnevno čita novine. Čak i na studiju novinarstva, gdje se obrazuju budući novinari, svakodnevno konzumiranje novina izrazita je rijetkost. Takvi podaci su porazni.

Zašto danas mladi tako slabo čitaju novine? Zašto novine polako gube svoju “publiku”?

Preskupo je, reći će većina. Kada bismo se malo pozabavili računicom, došli bismo do slijedećih podataka: svakodnevno kupovanje novina koje koštaju 7 kuna znači trošak od 49 kn tjedno, odnosno oko 210 kn mjesečno (za “24 sata” ta bi računica bila još malo povoljnija, te bi trošak bio oko 120 kn). Istina, to i nije tako jeftino, posebno ako uzmemo u obzir današnji standard građana i obaveze studenata, koji imaju i previše drugih mjesečnih troškova, pogotovo ukoliko su došli na studij u drugi grad.

S druge strane, dio tih istih koji su rekli da im je preskupo izdvojiti 7 kn na dan za jedne dnevne novine, bez ikakvih će problema iz svog novčanika izdvojiti barem 20 kn za jednu kutiju cigareta. Ako je riječ o osobi koja puši kutiju dnevno, tada njezini troškovi iznose barem 140 kn tjedno, odnosno nekih 600 kn mjesečno – samo na cigarete! A valja uzeti u obzir da čitajući novine ipak možemo saznati nešto korisno, dok nas konzumiranje cigareta može samo polagano trovati, a na kraju nas možda i doći glave.

No, ovo nije post kojim mislim osuđivati i napadati kupovanje cigareta i pušenje. Zato bih se vratila prvotnom pitanju. Zašto danas mladi tako slabo čitaju novine? Izgovaranje na cijene zapravo je prikrivanje pravih razloga. Smatram da je problem puno dublji i kompliciraniji od toga kako se želi prikazati.

Mišljenja sam da nekoliko stvari bitno utječe na malen postotak onih koji čitaju novine svakodnevno. Nedostatak slobodnog vremena sigurno je jedna od njih. Naime, nakon dana prepunog obaveza, ljudi radije ono malo slobodnog vremena provedu na zabavniji način, uz kavu s prijateljima, u ugodnom okruženju obitelj i sl.

Zatim, postoje i drugi mediji putem kojih se može doći do informacija, poput televizije, radija i danas sve raširenijeg interneta. Zašto bismo kupovali novine i provodili puno vremena čitajući ih, kada ono najvažnije (i najzabavnije) možemo saznati gledajući televiziju (i teletekst), surfajući po internetu, ili slušajući radio dok se vozimo na faks/posao ili gdje god već trebamo ići?

Slijedeća stvar je prezasićenost problemima i ozbiljnim temama. Neki dan su objavljeni podaci da čak 87% Hrvata živi u svakodnevnom strahu od bolesti, smrti, financijske krize i sl. Dovoljno je pročitati samo jedan broj bilo kojih dnevnih novina da se primijeti kako su skoro svi članci koji pišu o ozbiljnim temama pisani u paničnom i kataklizmičnom tonu. I sama većinom izbjegavam novine zbog prethodno navedenoga jer mi, kad vidim sve te panične naslove i razrađivanje samo najcrnjih scenarija za svaki događaj, jednostavno “padne mrak na oči”.

No, smatram da još jedna stvar ima značajan utjecaj na smanjenje interesa za čitanjem novina. Neozbiljnost današnje mladeži. Iako smo vjerojatno po mnogočemu napredniji od prijašnjih generacija, ipak posjedujemo i jednu veliku dozu nezrelosti i neozbiljnosti. Iz tog razloga i jest lakše, ako se novine već i uzimaju, kupiti lagano štivo, poput “24 sata”, jer su nam tekstovi u nekim drugim dnevnim novinama preozbiljni. Kao da svjesno odbijamo odrasti, pa ozbiljno štivo odbacujemo i čuvamo ga za poslije, kada budemo dovoljno odrasli. A do tada nam je najprimjereniji način provođenja slobodnog vremena zabava, zabava i zabava. Ozbiljnim temama – pristup zabranjen.

Uz sve to, nije baš toliko čudno što mladi danas sve slabije čitaju novine. Kad bi se promijenio pristup temama, kad bi bilo manje crne kronike i panike, kada se ne bi ishod svakog događaja predstavljao kao nešto najgore što nam se može desiti i kada bi cijena novina bila primjerenija našim kupovnim mogućnostima, možda bi se postotak čitanosti povećao. Možda bih onda, i nakon napornog dana, uzela novine u ruke i pročitala ih od početka do kraja.

Zamislite slijedeću situaciju: završili ste novinarstvo, ponosno držite u ruci svoju diplomu, mladi ste i nadobudni i s nestrpljenjem iščekujete svoj prvi pravi posao u nekim ozbiljnim novinama gdje ćete moći pokazati svoj neizmjeran talent. Kad ono, prva ponuda stiže iz tabloida, za kojeg ste uvijek govorili da nikada nećete u njemu raditi. Međutim, nudi vam se jako dobar ugovor, koji obećaje dobru zaradu i veoma veliku mogućnost napredovanja. Biste li prihvatili ponudu ili ne?

Pogledajmo još jednu situaciju: mladi momak, rođen i odrastao u Splitu, pravo splitsko dite i hajdukovac u srcu. Dobar nogometaš, velika nada, svijetla budućnost. Jednog dana dobije ponudu iz Dinama, ljutog Hajdukova protivnika i na njemu je da odluči hoće li ostati u Hajduku ili će prijeći u Dinamo. Što mislite, treba li otići ili ostati?

Kako bih do kraja dočarala ono što pokušavam reći, pogledajmo još jedan primjer. Veoma talentiran odvjetnik, koji je od malih nogu maštao kako se bori za pravdu i istinu, nađe se u situaciji da treba zastupati osobu u čiju je krivnju uvjeren. Treba li prihvatiti takav slučaj? Treba li prijeći preko svojih uvjerenja, jer svaka osoba ima pravo na obranu?

Jednom sam čula tezu da su pravi profesionalci oni koji svoju dužnost obavljaju objektivno, nepristrano i neovisno o prosudbi i mišljenju javnosti i vanjskih pritisaka i bez predrasuda.

Dakle, dotični bi momak iz Splita trebao prijeći u Dinamo, ukoliko mu nudi bolji ugovor i veću mogućnost napredovanja, pri čemu ne bi trebao osjećati grižnju savjesti. Također se ne bi trebao obazirati na to što će ga cijeli Split prekrižiti za vijeke vjekova, obilježavajući ga kao najgoreg izdajicu, jer njegov prelazak u redove najljućeg rivala predstavlja izdaju voljenog kluba i sugrađana. Ipak je on profesionalac, kojemu je zadatak da dobro igra nogomet, ma gdje to bilo.

Isto tako, odvjetnik bi trebao pokušati pravim izborom dokaza obraniti i osobe počinitelje nemoralnih djela, jer on je profesionalac. Njegova je zadaća pomoći okrivljenom, a čovjek mu se lijepo obratio za pomoć. Isti taj odvjetnik svoj talent mora pokazati braneći običnog nevinog građanina, jednako kao i braneći najgoreg kriminalca koji iza sebe ima dugačak popis kaznenih djela. Njemu je zadatak da pobjedi u slučaju kojeg vodi i da dokaže nevinost svoga klijenta, bez obzira što će taj isti možda već sutra uraditi istu gadariju koju je već napravio, ili još i goru.

Dakle, logičnim slijedom događaja dolazimo do zaključka da bi i novinar trebao prihvatiti posao u tabloidu, iako se to možda protivi nekim njegovim uvjerenjima. Jer, on je profesionalac, a glavna mu je zadaća da piše dobre tekstove.

Izvršni urednik “24 sata”, Zoran Turković, rekao je da dobar novinar mora svugdje napraviti dobar posao, bilo u tabloidu, ili u ozbiljnim političkim novinama, bilo pišući tračeve ili ozbiljne političke komentare na aktualne događaje. Ali što je sa sustavom vrijednosti i principima koje svatko od nas ima?

Ukoliko osoba u poslovnoj karijeri odluči zanemariti neke svoje principe, postavlja se pitanje gdje je tome kraj? Kako postaviti granicu preko koje se ne smije ići? Kada stati? Koje principe zanemariti, a koje ne? Kada je pravo vrijeme za reći: “Ne, sad je dosta!“? Jer, kad se jednom počnu praviti ustupci, neminovno dolazi do domino efekta, i uvijek možete ići još malo dalje… pa još dalje… I tako unedogled. Dok se ne osvrnete i shvatite da ste pregazili sve one principe za koje ste se u početku grčevito borili i koje ste gorljivo branili.

Stoga se zapitam bih li ja to mogla? Ne tako davno bez imalo susprezanja rekla bih da nikada ne bih mogla takvo nešto napraviti. Tada sam rekla sama sebi da nema šanse da bih ikada prihvatila posao u tabloidu i pisala o broju djece koje Angelina Jolie i Brad Pitt namjeravaju posvojiti u bliskoj i dalekoj budućnosti i sličnim temama, već da želim pisati isključivo o temama koje su relevantne za širu javnost i koje mogu utjecati na kvalitetu života ljudi koji to budu čitali, a sve u svrhu istine, istine i samo istine.

Međutim, poučena nedavnim događajima u kojima su novinari zbog onoga što rade pretučeni, ili čak ubijeni, dođe mi da se zamislim i preispitam svoja uvjerenja. Nisam sigurna da sam spremna staviti svoj život na kocku kako bih pokušala razotkriti ulazi li crnogorska mafija u hrvatsko podzemlje i tko stoji iza šverca duhana. Previše volim i cijenim svoj život i život ljudi koji su mi bliski i voljela bih da mogu prošetati ulicom u svako doba dana, bez da strepim hoće li me zaskočiti nekakav luđak kojem sam stala na žulj i opaliti mi par metaka u čelo. Ne, hvala.

Ali isto tako nisam spremna ni pogaziti svoja uvjerenja i stavove. I što mi onda preostaje? Onog trena kada ne budem morala spavati s oba oka široko otvorena, sa zadovoljstvom ću za svoje buduće radno mjesto izabrati jedan ozbiljan i kvalitetan politički list. A do tada ću ipak pokušati obraniti barem većinu svojih uvjerenja birajući one ogranke novinarstva koji su što je dalje moguće od senzacionalizma.

<!– @page { size: 21cm 29.7cm; margin: 2cm } P { margin-bottom: 0.21cm } –

Bismo li mogli voditi normalan život kada ne bismo u novinama pročitali koji su dijetalni trikovi slavnih, kako je moguće da HTV ostane bez prijenosa utakmice Ukrajina – Hrvatska, ili kako je Madonna prva žena koja će platiti milijunski razvod? Ukoliko bismo bez takvih informacija još nekako i mogli preživjeti, vjerojatno bi nas dokrajčilo da ostanemo uskraćeni za dragocjene informacije poput onih o tome da se Jodie Marsh ljubila s curom čije je ime urezala na glavu, da je Ceca od Arkana dobila ogrlicu od 500.000 eura, ili da se u Big Brother kući stvaraju nove prisne veze – naime, Rina Moniki depilira guzu, a Ornela hvata Beti za grudi.

Izgleda kako danas vlada uvriježeno mišljenje kako je život građana bez tih i sličnih informacija naprosto nemoguć, jer kako drukčije objasniti činjenicu da su najprodavanije dnevne novine u Hrvatskoj, ni manje ni više nego “24 sata”, koje su nepresušni izvor životno važnih informacija, među koje spada i nedavna naslovna vijest – bivši stanar BB kuće Saša Tkalčević postao je djed! Ne znam za vas, ali meni je ta vijest jednostavno upotpunila dan.

OK, “24 sata” su senzacionalističke novine, koje se s tim epitetom dobro nose, takav nastup njeguju i od njega ne odustaju. Ukoliko nekoga ne zanima senzacionalizam i želio bi čitati ozbiljne novine, slobodno se može okrenuti drugim proizvodima na našem tržištu, poput “Jutarnjeg lista” ili “Večernjeg lista”, zar ne? Istina, te nas novine neće obasuti senzacionalističkim vijestima, ali će nas zato uredno, uz zabrinjavajuću vijest o tome da je svaka hrvatska obitelj dužna 100.000 kn, obavijestiti i o tome da je Madonna prva žena koja će platiti milijunski razvod! Možemo li onda govoriti o ozbiljnim novinama, ili je i ovdje ipak riječ o tabloidizaciji?

Što zapravo znači tabloidizacija novina? Za Wienera i Picarda, to je “izravni rezultat komercijalizacije medija, najčešće pod utjecajem oglašivača koji žele doprijeti do brojnije publike. Počela je prije jednog stoljeća, kada su novine počele dodavati rubrike, kao što su sport, zabava, ilustracije, senzacije. Proces je doveo do proizvodnje vijesti gledajući jednim okom na prodavanost”.

Zato nas danas i “ozbiljne” novine, nakon početnih stranica na kojima se nalaze najvažnije vijesti dana (naravno, uz brojne reklame), zatrpavaju raznoraznim informacijama iz svijeta zabave, showbizza, sporta i sličnoga. To je razlog zbog kojeg danas u novinama imamo slučajeve da se čak i ozbiljnim temama ne pristupa profesionalno, već senzacionalistički, pa se nedavno jedan dan, zbog krize na Zagrebačkoj burzi, proglasio najgorim danom u povijesti, a da pri tome nitko ne zna u potpunosti o čemu se zapravo radi.

Najgore od svega jest to što danas sve novine počinju slijediti takav trend, čime razlike između tabloida i “ozbiljnih” novina iz dana u dan sve više nestaju, a teorijski jasne definicije novina više ne postoje. Ne znam u kojem je točno trenutku počelo prevladavati mišljenje da novine najviše prodaju senzacija, skandal i žutilo. Ne znam kada su informacije iz privatnih života slavnih i “slavnih” postale toliko važne da mogu dospjeti na stranice novina koje se smatraju ozbiljnim. Međutim, znam da se danas upravo takve novine najviše čitaju.

Stoga se, samo od sebe, nameće pitanje tko je kriv za tabloidizaciju. Jesu li zaista krivi samo mediji, ili je kriva i publika? Objavljuju li novine takve vijesti kako bi povećale prodaju i na taj način tjeraju čitatelje da ih sve više i više čitaju? Ili čitatelji žele takve vjesti, pa time tjeraju novine da ih objavljuju? Čini mi se da je odgovor na to pitanje teško pronaći kao i odgovor na pitanje je li prvo bila kokoš ili jaje. Međutim, činjenica je da taj odgovor više ni nije jako bitan jer je tabloidizacija, bez obzira tko je za to kriv, postala nešto od čega se nemoguće obraniti.

Imaju li ozbiljne novine uopće šansu u današnjem okruženju? Danas kada živimo ubrzanim tempom, praćeni neizmjernim stresom, pitanje je imamo li uopće potrebu za ozbiljnim novinama? Možda je jednostavnije nakon napornog dana uzeti “24 sata”, “Gloriju” ili nešto slično, i čitati o neobaveznim stvarima, opuštajući se, pri čemu se malo i zabavimo i nasmijemo. Možda dio ljudi to stvarno želi, ali ja ne želim. I znam da ima još ljudi koji tako misle. Znam da ima dosta ljudi koji žele imati mogućnost pročitati barem jedan ozbiljan informativni list, oslobođen kataklizmičnih i senzacionalističkih vijesti, koji je lišen informacija iz privatnih života domaćih wannabe celebrityja. Možda bi se njegovom pojavom otvorio put za više takvih proizvoda, čime bismo se možda vratili na trag kvalitetnom novinarstvu koje je, barem tako izgleda, bilo prisutnije u doba naših baka i djedova, nego što je to danas.

A do tog povijesnog trenutka preostaju nam samo dvije opcije. Jedna je da bojkotiramo sve novine i time jasno damo do znanja kako želimo da nam se vrate kvalitetne novine. Druga je da se jednostavno prepustimo valu tabloidizacije i senzacionalizma, svakodnevno uživajući u novim informacijama poput onih iz Big Brother kuće. Ukoliko se odlučimo za ovo zadnje, barem ćemo se dobro zabaviti i otići na spavanje sretni jer nemamo samo mi teške životne probleme, a apstraktne probleme vezane uz hrvatsku i svjetsku politiku, probleme gospodarstva i nezaposlenosti, mafiju i sl., ostavit ćemo nekom drugom. Mi ionako tu ne možemo ništa promijeniti, pa zašto se onda time uopće baviti, zar ne?